Mladi je umjetnik Ivan Novak po formaciji slikar- grafičar. Još na studiju na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti iskazao se kao uvjerljivi figurativac, jasnoga realističkog usmjeranja. Sada, nakon završetka Akademije, nastavio je slikarski misliti, ali se njegov interes okrenuo istraživanju i drugih medija, poglavito materijala. Počeo je izrađivati reljefe. Interes je usmjerio skladanju likovnih mogućnosti u materiji cigle, drva oraha (orahovini) i pozlati. Izveo je cijelu seriju reljefa komornih dimenzija cigli 33X30x7 cm. Jedini motiv u svakoj varijaciji jest ženski akt, odnosno Venera. Kako mi je sam objasnio postupak, saznajem da je u svakoj cigli napravljeno „kvadratno uleknuće dubine 2,5 cm u kojemu je položen drveni reljef. Na cigli oko oblika Venere nanesena je pozlata širine 1 cm. Sama cigla je vrlo stara, oko 2000 godina. Orahovina je dakako štogod mlađa. Daske su sušene oko 15 godina.” Cilj je mladoga umjetnika bio, kako sam navodi, ”napraviti moderno djelo s prizvukom starih vremena, spoj tisućljeća, prošlih vremena u današnje vrijeme. U cjelini rad čine tri elementa, cigla, drvo i zlato. Svaka cigla nosi osobni utisak i pečat odolijevanju vremenu, koje se poznaje na njezinoj površini. Posebnost toga je sama po sebi ta što je njezin današnji izgled uvjetovan posredstvom prirode, a ne ljudskim umjetnim djelovanjem. Cigla u ovom slučaju ima ujedno i ulogu okvira samome reljefu. Cigla ima poveznicu sa zemljom i vjerovanjem o ljudskom postanku iz zemaljskoga praha, o rađanju i umiranju. Orahovina kao materijal za izradu ženskih aktova izabran je iz razloga što kroz narodna vjerovanja (mudrost, mir, strast, plodnost, dugovječnost, u krošnji oraha obitavaju vještice), te grčku mitologiju (Artemida Karijatidska pretvorena u orah) odgovara samoj ideji ženskoga principa. Zlato je odabrano jer su kroz povijest ljudskih vjera figura ideala i božanstva bivala optočena u zlato ili su njima bila ukrašavana. U ovom je djelu korištena simbolika broja 3, odnosno elementi koji stoje iza tog broja i koji su formirani u jednu kompaktnu cjelinu. Polazeći od stava da je artefakt, skulptura, odnosno reljef upravo najmaterijalniji u ovome svijetu, odnosno preslika ljudskog viđenja božanstva ideala, metafizike pretočene u fizičko, ideje u materijal, ovo je najopipljiviji, jedan od mogućih primjera moje vlastite vizije.” Ovo je u cijelosti iznesena izjava o vlastitome radu Ivana Novaka, kada me zamolio da mu napišem predgovor za katalog izložbe. Držao sam da je sam toliko dobro to opisao da je sam sebi time mogao napisati i predgovor. No, pristao sam napisati ovaj tekst, uz opasku da sam se osjećao dužnim Ivanovo objašnjenje staviti kao uvod u analizu njegovoga ciklusa Venere. Njegovom objašnjenju o tehničkoj strani radova te o mislima i intencijama zašto ih čini nema se što ni dodati ni oduzeti. Stoga ćemo se fokusirati na aktove.
Nagost je uvijek iznova uzbudljiv likovni motiv, kojemu se umjetnici rado vraćaju. Golo je ljudsko, bolje reći, žensko tijelo, nepresušan izvor oblika, odnosno estetski i duhovni izazov na čijem se senzualnom vrelu napajaju od rane renesanse do danas. Ljudsko tijelo nikada ne izlazi iz mode, zauvijek je inspirativno i uzbudljivo, ono je veza s iskonom u nama, naše polazište i naše konačište. Danas smo više no ikada u povijesti slobodni u prikazu nagosti i erotičnosti. Na svakom smo koraku izloženi devastaciji ženskoga tijela koje je komercijalizirano do granica neukusa i jeftine vulgarnosti. Tijelo postaje izraz bez sadržaja, bez nijanse i bezbojno kao praznina. Gdje je nestala energija tijela, njegova seksualnost i mirnoća spiritualnosti golotinje? Reljefni aktovi Ivana Novaka žensko tijelo osjećaju kao polje istraživanja raskoši oblika. Njegovi aktovi su hramovi, zagonetke kojima treba vratiti autentičnost i tajnovitost, pa i funkcionalnost onoga tipa kao što je bio stvaran u svrhu kulta plodnosti u neolitiku, kada su figure ženskih tijela malenih dimenzija predstavljale želju za zdravim plodom potomstva (Vilendorfska Venera, Venera iz Vjestonica, i još na stotine drugih).
Školovanom i po vokaciji slikaru – grafičaru, Ivanu Novaku aktovi daju potrebnu razigranost i dinamiku nagih oblina i linija ženske seksualnosti. On obnavlja žensko tijelo i revitalizira njegovu važnost estetske kategorije želeći mu udahnuti zaboravljenu jednostavnost ljepote. Akt je za autora prije svega izvorni estetski koncept, a tek onda misaoni. Ženska golotinja nas hedonistički obnavlja, budi u nama primarnu životnu energiju, divlju senzualnost koja nas podsjeća da smo još živi jer osjećamo njezino strujanje i u vlastitu tijelu.
Svoje varijacije aktova u različitim položajima (frontalno i s leđa), uvijek izvodi na način da fokus očišta gleda samo tijelo u gro planu, a ekstremiteti i glava su ispali iz okvira. Varijacije aktova potom raspoređuje u konstelaciju čiji se koncept jasno definira kao zidna instalacija. Novak zapravo evocira pravi povratak na izvore likovnosti, koji ga nose u prostore novopronađene senzualnosti, budeći stvaralačku snagu i gradeći vitalnu autentičnost akta kao nepresušne umjetničke i životne sinergije.
Kada se jedan slikar bavi stvaranjem aktova u današnje doba u kojemu se umjetnost bavi raznolikim idejnim i medijskim istraživanjima, onda se može pomisliti samo to da ne mari za trendove i imperativom suvremenosti, već se bavi samo svojim unutarnjim doživljajima i strastima. Zbog toga nije ni najmanje manje hrabar od vojske ”suvremenijih” umjetnika. Nije to ni imperativ za očuvanjem i održavanjem ”tradicije”, jer je tema akta jedan od tzv. motiv dugoga trajanja u povijesti umjetnosti (F. Braudel), kao što su i pejzaž, mrtva priroda, portret i autoportret. Novak jednostavno suživi i diše sa ”starom” temom, želeći na svoj način interpretirati svoje vlastito viđenje, vlastite mogućnosti upražnjavanja tehničkih, formalnih i oblikotvornih zakonitosti. Nije toliko bitno radi li se u umjetničkim djelima o aktu, ili primjerice, pejzažu ili mrtvoj prirodi, koliko je bitno po tko zna koji put dokazivati da niti jedna tzv. vječna tema niti izdaleka nije potrošena i iscrpljena, već da uvijek iznova mogu nuditi beskrajno mnogo izazova, nadahnuća ili znatiželje za istraživanjem. Sadržaj istine bi trebao zapravo biti rješenje svake pojave u prirodi svijeta i prirodi čovjeka.
Stvarajući aktove, Ivan Novak funkcionira na dualističkoj razini: s jedne strane u prikazu ženskoga tijela vidi raznolike konstelacije za izokretanje, obrtanje i variranje položaja volumena i oblika koji ga stvaraju, i s druge strane, odati će svoj hommage tajni i zagonetki žene. Ne stvara ih po modelu, već po univerzalnom obrascu iz vlastite imaginacije. U jednome tijelu, onom ženskom, zagonetni karakter izgleda različito, ali odgovori su isti, kao i oni sfinge, jer se jedinstvo zagonetnosti ipak osigurava obmanom. Sve postavke i pristupi vrijede za umjetničko htijenje, jer cjelokupno poznavanje vanjske makro, i unutarnje mikro anatomsko – biološke strukture žene pred umjetničkom interpretacijom u modernosti i suvremenosti padaju u vodu. Stoga, je li i varka istina, također ostaje zagonetkom, ali valja smatrati da se istinitost u umjetničkom djelu usidruje u subjektivitetu, u viziji, u obmani, i u varci. Od tuda i ženski aktovi, premda kreću od jasne mimetičke, prirodne i stvarnosne figurativne sheme, potvrđuju pounutarnjenu doživljajnu, dakle subjektivnu i obmanjujuću umjetnikovu viziju.
Anatomska točnost i proporcije Novakovih ženskih aktova ne spriječava mišljenje o subjektivnosti gledanja. Ona je ovdje radi postizanja klasičnosti estetskih motivacija, uvijek aktualnih i nikada ugaslih. Žensko tijelo, poznato je, nije odvojivo od cjelokupne fascinacije pojmom žene, ženskoga principa. Onaj tko zna nacrtati ljudsko lice i ljudsko tijelo, akt, dokazuje da zna crtati, jer su ljudsko lice i ljudsko tijelo temeljne, ali i najteže forme crtačkoga umijeća, u kojima se ogleda znanje, oko, sigurna ruka i vještina. U Novakovim aktovima prepoznaje se crtačko umijeće. U tim voluminiranim formama svaki dio skladno živi s cjelinom, a cjelina se skladno sklapa od imanentnih, logičnih i samorazumljivih dijelova.
Filozofski, duhovno i intelektualno, shvaćanje pojma ženske prirode ovdje se također upotpunjuje dihotomijom u skladnom ujedinjenju sa strašću prema ženskoj tjelesnoj, materijalnoj i erotskoj pojavnosti. Ženski akt nudi mogućnosti težnji k izražavanju savršenosti. Ženske su obline, grudi i stražnjica prije svega, po definiciji, najsavršenija organsko – biološka organizacija prirodne materije. Mekoputnost ženskoga akta dade se uvijek iznova stvarati u umjetnosti, ne bi li se postigao što više stupanj senzibilnosti i suptilnosti.
Rječnik simbola upozorava da je Lilit Evina neprijateljica, jer potiče nezakonsku ljubav. Lilit je odbačena žena, živi u ponoru na dnu mora. Ona je vampir fatalnosti, dok će Eva biti odgovorna za grijeh, jer je ponudila Adamu jabuku s ulogom da ga zavede. Kao pramajka svih ljudi Eva ipak znači i osjećajnost ljudskoga bića i njegov iracionalni element. U crkvenoj predaji Eva je inkarnacija požude, ali u Kristu se pomiruju principi Adama – duha i Eve – duše. Tako je ona utjelovljenje ljubavi, a Novak u temi akta i nazvavši ih Venerama i vidi ženu kao utjelovljenje ljubavi, jer Venera je boginja ljubavi. U Novakovim aktovima nema ni traga seksualnih, a kamoli seksističkih natruha. Svako to žensko tijelo je naprosto volumen, dakle, oblik koji umjetnik obrađuje vještom modelacijom. Inkarnat ženskoga lika izvire iz pozadine, skladno se spajajući s njom. Postignuta je planska razdvojenost u oblikovnom jedinstvu, s uvjerljivim plastičkim rezultatima, što odaje spretnoga i vještog majstora. U reljefima Ivana Novaka tijelo postaje slika, a slika tijelo, sva prožeta intimizmom svježega nadahnuća.
U Zagrebu, 13. – 15. 04. 2012. Enes Quien
