IVAN NOVAK
Kupske su šiklje motiv koji u svojemu posljednjom ciklusu skulptura obrađuje kipar, slikar i grafičar, riječju kompletni umjetnik Ivan Novak (k tome je i vrstan glazbenik; odlično pjeva i svira gitaru). Šiklje su mu bliske, svojevrstan su genius loci (”duh mjesta”), odnosno tema koja je umjetniku draga kao zavičajni motiv, kao specifičan motiv rodne mu Banovine. Latinska sintagma genius loci u povijesti umjetnosti obično se koristi za slikare koji inspiraciju nalaze u zavičajnom pejzažu. Kupske šiklje su zavičajni dakle motiv, koji inspirira Novaka. Ivan Novak redovito u svojim umjetničkim radovima iskazuje određenu profinjenost. Nikada ne ide za time da izvede djelo izravno realistički onako kako određeni motiv s kojim se bavi doista izgleda. Pogotovo ga ne opisuje, premda se od početka stvaranja i umjetničkog djelovanja iskazao kao uvjereni figurativac, jasnog opredjeljenja da stvara oblike i forme koje su prepoznatljive. Motiv mu je, kao i u dosadašnjim ciklusima, na primjer aktova, tek poligon ili platforma za vlastitu stilsku interpretaciju u mnogobrojnim varijacijama. Osim što je majstor u svim grafičkim tehnikama (diplomirao je na Grafičkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu u klasi profesorice Nevenke Arbanas), poznaje i ostale materijale (pohađao je i klasu Male plastike i medaljarstva profesora Damira Mataušića), te radi u drvu, terakoti, gipsu, cigli, raznim metalima poput prokroma (inoxa, nehrđajućeg čelika), mesinga i aluminija. Katkada je koristio i pozlatu. Dobar je i slikar. Slika u slikarskim tehnikama temperi, akrilu i ulju, pretežno hiperrealističke pejzaže, portrete i ptice, i druge životinje. Autor je i odličnog reljefa ”Pieta”, izrađenoga za kapelicu sisačke Opće bolnice „dr. Ivo Pedišić“. I meni posebno dobre ”Nike samotračke”, grčke boginje pobjede, u njegovoj interpretaciji bez krila, kao prijedlog za spomenik branitelja/pobjednika u Domovinskom ratu. Novak i u motivu kupskog čamca, šiklje, vidi mogućnost za raznolike varijacije na temu, uvijek u dualnom skladu spojene dvije do tri vrste materijala, drva, metala, ponekad i kamena. Motiv mu kao i kada je radio cikluse aktova, startna pozicija za izokretanje, obrtanje i variranje položaja na znak maksimalno reduciranoga volumena i oblika. Naime, u imaginaciji i percepciji, u duhu dakle, stvara duhovne oblike. On tu prema kanonskoj knjizi francuskog povjesničara umjetnosti Henrija Focillona ”Život oblika” (”La vie des formes”), postiže sve njegove tri kategorije oblika: 1. oblika iz prirode, jer je priroda puna oblika, i ne postoji oblik koji nije u prirodi; 2. oblika u materiji, jer svaki je oblik materijalan, odnosno u nekom materijalu (drvetu, kamenu, kristalu, metalu, mineralu, itd., itd.) i 3. oblik u duhu. Dakle, oblici obitavaju u ljudskom duhu. Ovaj svijet, od kojega Priroda nije stvorila ništa ni veće ni ljepše, i njegov najveličanstveniji dio – ljudski duh koji ga promatra i koji mu se divi, to je naše trajno vlasništvo koje će s nama ostati toliko dugo koliko budemo postojali i mi sami. Kod Novaka, kao ozbiljnog, talentiranog, formiranog i zrelog umjetnika, svi oblici koje vidi u prirodi i materiji ”preradi” u duhu i daje mu jednu specifičnu estetsku dimenziju. U ovom ciklusu primjetan je također određeni umjetnikov redukcionizam koji teži oblikovanju čistoga oblika, onako kako je to radio veliki moderni kipar Konstantin Brancuşi, ili Alzašanin Jean (Hans) Arp. Izvući srž, bît, suštinu, smisao oblika samoga, to je namjera, to je umjetničko djelo. Djela mu odišu određenom finom stilizacijom i minimalističkim procedeéom, što je zasigurno posljedak njegove izrazite sklonosti k estetizaciji umjetnički stvorenog predmeta. Time je stvorio svoj autentičan stil. Također, Novaku je vrlo bitan alat koji koristi u izradi umjetnina te materijal u kojem će oblikovati ideju u formu. Ima razvijen osjećaj poštovanja prema alatu i materijalu. Odlično barata alatima, od malih nogu je učio od djeda i strica kovinotokara, kao i od oca, inženjera strojarstva. Od tuda i respekt i ljubav prema metodi korištenja alata i procesu nastajanja predmeta koji stvara. Već je uostalom Aristotel definirao da za umjetnost i umjetničko djelo postoje dva načela, kao i u svemu što se nalazi u Prirodi: materija i njezin uzrok, iz kojih sve postaje. Kip pretpostavlja materiju – to je tvar koja je umjetniku na raspolaganju – i samoga umjetnika koji materiji daje konačan oblik. Kip dakle za materiju ima mesing, drvo i kamen, svojega pak tvorca za uzrok.[1] Novak će svoje kupske čamce- šiklje stvarati u komornim dimenzijama, iznimnom zanatskom vještinom, a svaki će čamac biti kombinacija različitih, međupostavljenih, umetnutih, impregniranih, materijala. Redovito koristi drvo oraha i močvarnog hrasta. Da bi evocirao doslovno čamac na rijeci, na vodi, kompoziciju garnira trakom ili pločicom od prokroma, koje poput intarzije umeće u drvo, odnosno dijelove drva spaja na čvrst metal koji postaje okosnica umjetničkog predmeta, a koji će sugerirati val na vodenoj površini. U ponekom slučaju čamac/šiklju/skulpturu lijeva u broncu. Drvo i metal u međusobnim kombinacijama daju aromu i začin njegovim perceptivno sugestivnim djelima. U jednom će slučaju izvesti šiklju u željezu, s dodatkom drva i kamenim postoljem, u drugome pak, tijelo čamca od orahovine ili močvarnoga hrasta garnirat će metalnom ”kičmom”, a dolje u mesingu postaviti minijaturnu ribicu, i na taj način plastično asocirati i sugerirati, vodu rijeke Kupe. Rijeka, njezina voda i valovi, u Novakovoj vještoj izvedbi razvijene imaginacije, postat će živa i dinamična struktura utjelovljena u uravnoteženim stiliziranim kompozicijama. Rijeka odnosno voda tu je ključna sa svojega simboličkoga značenja. Simbolizam rijeke i protjecanja voda je simbolizam rodnosti, smrti i obnavljanja. Postoji tok života i tok smrti. Rijeka je ujedno simbolički povratak božanskom izvoru, počelu. Prelazi se zapreka koja razdvaja dva područja, dva stanja: pojavni svijet i neuvjetovano stanje, svijet osjeta, ili filozofijski, stanje s onu stranu bitka i nebitka. Čamac je samo prijevozno sredstvo i predstavlja putovanje. Rijeka simbolizira čovjekovo postojanje kroz njegovo inje protjecanje kroz život s uzastopnim nizom želja, osjećaja, nakana i s razolikošću njihovih skretanja. U starih Grka rijeke su bile predmetom kulta. Gotovo su divinizirane kao sinovi Oceana i očevi nimfi. Ahilejeva majka bila je boginja podzemnih rijeka Tetida, a otac smrtnik Pelej. Kada ga je rodila, majka Tetida umočila ga je u rijeku držeći ga za gležanj. Postao je neranjiv, osim u petu koja nije uronjena u rijeku, te je umro pogođen strijelom u petu, jedino ranjivo mjesto na tijelu koje je imao. Rijekama su Grci prinosili žrtve, u njihovim su vodama utapali bikove i konje. Rijeku bi prelazili tek kada bi prošli obred očišćenja i molitve. Ulijevale su im poštovanje i strah. Mogle su progutati, naplaviti i natapati; nositi čamac ili ga potopiti. Imena rijeka podzemnog svijeta odaju muke što očekuju osuđenika. Aheront je rijeka naricanja, Flageton je Ognjena rijeka, Kokit je rijeka žalosti, Stiks je Ledena rijeka i Leta je Rijeka zaborava. Čamac s mrtvim dušama preko rijeke Stiks u podzemni svijet kojim vlada Had, Zeusov i Posejdonov brat, upravlja stari splavar Haron. Dakle, čamac kao prijevozno sredstvo mitološki i simbolički znači prijenos odnosno prijelaz iz jedne životne faze u drugu, iz života u smrt. To je metaforičko – simbolička transfiguracija. Mislim da je Novak imao na umu neke mitološke i psihologijske, metaforičke i simbolističke implikacije pojma čamca (u ovom slučaju na matrici lokalne šiklje) i pojma Rijeke (u ovom slučaju također, lokalne, zavičajne mu Kupe).
Na izložbi predstavljenih 13 (nije nesretan, već namjerno neparan broj!), skulptura izrađenih na matrici kupskih šiklji, predstavlja različite kompozicije u različitim kombinacijama materijala. Svaki je drugačiji, drugačije komponiran i riješen, jer se više ne radi o čamcu, nego o umjetničkim djelima. Uvijek sam cijenio talent, trud, marljivost, znanje i stvaralačku volju Ivana Novaka, još od sada već nekih davnih vremena kada mi je bio student na Akademiji likovnih umjetnosti. Tadašnji ”dečko koji obećava” postao je zreo umjetnik, jedan od zanimljivijih i profiliranijih na domaćoj suvremenoj likovnoj sceni te mi je za zaključiti da sam ponosan što sam mu bio profesorom i što mogu s njim surađivati na njegovim uvijek zanimljivim, izazovnim i intrigantnim umjetničkim ostvarenjima.
U njegovu filozofiranju prevladava teza da je umjetnost harmonija tvari i čistih apstraktnih oblika prava osnova i bit savršene ljepote. Objektivno obilježje svakog lijepog predmeta odredio je simetrijskim trojstvom: početak- sredina-završetak. Polazišna točka Aristotelova učenja je umjetnost kao rodno mjesto ljepote te tvrdnja da umjetnost završava ono što je započela priroda. Ukazuje na umjetnost i prirodu kao dvije pokretačke sile u svijetu. „Umjetnost proizvodi stvari čija je forma u umjetnikovoj duši.” U odnosu na imitaciju Aristotel postavlja tvrdnju da mimezis može pružiti užitak, pa čak i kada nije riječ o umjetnosti, već naprosto o umijeću. Ono što po Aristotelu nije mimezis su naslikane stvari koje u prirodi nisu lijepe, kao što su tijela u stanju raspadanja, a drugi se dive takvim naslikanim prizorima. Iznijevši svoje teze, otvorio je problem odnosa lijepog u umjetnosti i lijepog u prirodi. Umjetnost, prema tome, ne može biti samo automatsko prenošenje vanjskih elemenata, čak ne može biti ni samo istraživački posao, već stvaralački, onaj koji kreira novi umjetnički horizont. U tom smislu Aristotel posebno naglašava da umjetnička realnost nije nikako (kako je kod Platona) slabljenje ideje ili njeno degradiranje, već je to sinteza materije i forme – pravo, istinsko, realno oživotvorenje ideje. Prema Aristotelu, umjetnički mimezis daje ideji život istovremeno uzdižući materijalni svijet.
doc. dr. sc. Enes Quien
