Svaki umjetnik ima punu stvaralačku slobodu. Mnogi umjetnici u svojoj znatiželji često crtaju, slikaju ili kipare različite motive, obrađuju različite teme, i na taj način (si) objašnjavaju i(li) analiziraju svijet. S druge strane, postoje umjetnici koji u jednome motivu, jednoj temi i jednom sadržaju nalaze mnogobrojne mogućnosti variranja, pa tako stvore cijeli ciklus. Nekada cijeli život slikaju jedan jedini motiv poput najvećega hrvatskog slikara druge polovice 20. stoljeća Julija Knifera, koji je punih 60 godina slikao samo motiv meandra, i u tom arhetipskom motivu uvijek iznova, iz dana u dan, nalazio izazove za novu varijaciju na temu. To se zove kontinuitet par exellence u suvremenoj umjetnosti. No nikako ne znači da na primjer, slikarstvo Ferdinanda Kulmera, također velikana hrvatskog slikarstva druge polovice 20. stoljeća, u svojemu izrazitom diskontinuitetu nije podjednako vrijedan opus. Radi se o dva velika čovjeka i slikara koje navodim kao izraziti primjer stajanja na suprotnim stvaralačkim polovima: Knifer u kontinuitetu, a Kulmer u diskontinuitetu. Ovo navodim kao uvod u misao o radovima mladoga umjetnika Ivana Novaka (nije u rodu s odličnim hrvatskim slikarom Zoltanom Novakom). Njegovo bih djelo odmah smjestio u struju kontinuiteta, jer mladi Novak uzima jedan motiv i razrađuje ga po nekoliko godina dok ne zaokruži ciklus. Prateći njegov rad od početka, i dajući mu bezrezervnu kritičku podršku, mogu reći da je umjetnik kontinuiteta jer je prvo godinama radio na sjajnome ciklusu reljefa s motivom ženskoga tijela (akta), da bi sada izašao sa zaokruženim (ili možda ne?, vidjet ćemo), cikusom koje naziva Zornjaci. Zornjaci su kokoti, pijetlovi, horozi, kopuni ili kako Vam drago, koji su sada u svoj svojoj imaginativnoj raskoši punom umjetničkom snagom zakukurikali u umjetničkim izlagačkim prostorima.
Ciklus pijetlova/ zornjaka nastajao je u posljednje tri – četiri godine. Pijetao je obična domaća ptica i o njoj se nema naizgled puno toga za reći. Novak ih namjerno imenuje zornjacima, jer osim što kukuriču u zoru, oni asociraju na jutarnji seks, također tzv. zornjak. Međutim, ako već nema nikakav mitski ili arhetipski karakter, pijetao ipak ima određenu simboliku i svoje mjesto u kulturološkim i civilizacijskim relacijama i referencijama. On je prije svega atribut svetoga Petra apostola, aluzija na njegovo odreknuće Krista tri puta prije pijetlova kukurikanja u zoru. Odmah potom slijedi i Petrovo kajanje. Svi znamo za pasus Zatajenje i pokajanje Petrovo u evanđelju sv. Marka (14, 66 – 72). ”Kad je Krist bio uhićen, ispitivao ga je u svojoj kući veliki svećenik Kajfa. Petar se u to vrijeme zatekao u dvorištu; prepozna ga neka Kajfina sluškinja i reče: I ti bijaše s Nazarećaninom, Isusom. Čim on to zanijeka, oglasi se pijetao. Triput je zatajio Krista, i triput je pijetao zakukurijekao. Shvativši da se prijašnje Kristovo proročanstvo o njemu obistinilo, brizne u plač.” Pijetao je i atribut boga Merkura, glasnika i vjesnika bogova s Olimpa, čija kola vuče. I napokon, atribut je personifikacije bludnosti, jer svi znamo pouku o pijetlovim radnjama kada upadne u kokošinjac. Pijetao je i simbol Francuske, gizdava repa i uzdignute krijeste, premda bi cinici rekli da je najbolji spravljen u vinu, vrhuncu francuske kuhinje. Galski pijetao (Le coq) simbolički je u srednjem vijeku predstavljao potlačenu Francusku i njegove prastanovnike Gale, koje je pokorio Gaj Julije Cezar a kasnije, posebno od Revolucije naovamo, predstavlja Francusku i Francuze kao narod i njegovu povijest, zemlju i kulturu.
Ima jedna zanimljiva podudarnost. 28. siječnja 2017. bio je prvi dan kineske Nove godine, godine Vatrenoga Pijetla. Taj je datum i umjetnikov rođendan. Ciklus zornjaka / pijetlova jest začet prije nekoliko godina, ali sada je aktualan da aktualniji ne može biti. Bilo bi dobro Zornjake izložiti u okrilju kineske populacije u Zagrebu i(li) Hrvatskoj, ili čak na kineskoj zemlji, tijekom ove godine, njihove godine Vatrenoga Pijetla. Ovo su samo neke meditacije koje padaju na pamet dok se razmišlja o formama pijetlova koje je izveo umjetnik Ivan Novak.
No, uza sve konotacije koje o pijetlu sigurno zna, mladi je umjetnik imajući na umu različite aspekte simboličkih, metaforičkih, personifikacijskih i drugih konotacija koje pijetao ima u kulturnom panoptikumu svijeta, krenuo u obradu iz drugačijeg ugla i inspiracije. U liku pijetla prije svega je, rekao bih, vidio ljepotu, ljepotu pokreta, oblika i forme pijetla, i mogućnosti stalnih transformacija, metamorfoza, preobrazbi. Nije niti u jednom slučaju zadržao figurativnu matricu pijetla, sve je izveo u apstraktnom sažimanju, svodeći ih na čiste oblike. I, umjesto da spaja stilove, on spaja materijale. Umjesto da govori jezikom postmoderne referencijalnosti i citatnosti, on je okrenut imanenciji materijala i moći govora njihovih svojstava, ali i onoga što ti materijali mogu izlučiti u svijetu asocijativnih podsjećanja. Novak voli manualni rad, fizičku obradu kipa.
Prije svega u radu mu je bitna mašta, on u komadima drveta i metalnim komadima nalazi i vidi izmaštane forme koje u svojoj sadržajnoj matrici nose popudbinu civilizacijskih univerzalnih, te prirodnih i bioloških oblika. Njegove su forme redovito pune sabite energije u kojoj je razvidna perceptivna moć. Novak aditivnom metodom prije svega spaja dva materijala koja se skladno nadopunjuju u svoj svojoj kontrasnosti: drvo (hrastovinu), koje asocira na antropomorfnu, živu silu drveta koje se podaje kao toplo, nježno i živo, i metal (prokrom, nehrđajući čelik), koji podrazumijeva telursku snagu, odnosno hladnoću, tvrdoću i nepokretnost, a koja svjedoči o trajanju koje omogućuje čovjeku da ostvaruje svoju moć. Također preispituje i preslaguje kvalitativne kontraste u apstrahiranim formama kroz drvo i metal, ništa ne gubeći u konačnoj kompoziciji kipa, ni kvalitetu materijala, niti evokativnu i asocijativnu perceptivnost određenoga kulturološkoga kôda koji skulptura posjeduje. Aktove je ranije radio od drva oraha koji se smatra mekšim drvetom te time utjelovljuje ženski princip, dok hrastovina podrazumijeva muški princip svojom tvrdoćom, ali i oblikovnom podatnošću savršen je materijal za oblikovanje.
Novakovi su pijetlovi /zornjaci komornih dimenzija, voli male formate i dimenzije, koji unatoč tome posjeduju dvije bitne komponente: prva je osjećaj monumentalnosti koja izbija iz forme same, jer skulptura nije monumentalna ako je velikih dimenzija, već je monumentalna kolika je njegova unutarnja ekspresija, a Novakovi zornjaci nesumnjivo nose svoju unutarnju ekspresiju i djeluju optički i haptički uvjerljivo; i drugo, posjeduju katkada veću, katkada manju dozu dekorativnosti, u najboljem smislu te riječi. Dekorativnošću ovdje nazivamo granicu koketiranja s dizajnom i primijenjenom umjetnošću, zbog toga što ovi mali kipovi odlično stoje u bilo kojemu okruženju u koji ih postavimo.
Bitno je u Novakovom radu istraživanje, eksperimentiranje s formalnim oblicima unutar istoga motiva. Pijetao je izgubio svaku sličnost sa svojim anatomskim i stvarnosnim izgledom. Maksimalno je reduciran, sveden na apstraktni znak, na simbol. Na svakoj komornoj formi, zapravo maloj plastici koja polazi od tijela i forme pijetla/zornjaka, Novak varira motiv, u suštini neiscrpnim mogućnostima varijacija, u kojima su mnogobrojne kombinacije konveksnih i konkavnih ploha i perforiranih masa u koje u većoj ili manjoj mjeri prodire prostor. Matrica ista, varijacije mnogostruke i imaginarno beskonačne, to je formula autorskoga kontinuiteta, baš kao što je, da ponovimo, veliki Julije Knifer, meandar meandrirao u tisućama varijacija. Ta moć iskazuje veliku nadarenost i umjetnički duh.
Ivan Novak se kroz užitak u ručnoj obradi alatima svojih materijala, drva i prokroma u ujednačenim dimenzijama malih kipova, likovno igra oblicima, teksturama, grafizmom pa i bojama (kada na poneku skulpturu stavlja pozlatu). Osobito je to istaknuto kada istražuje i nalazi igru površina i masa. U njegovom je umjetničkom radu razvidna i izrazita stilizacija tijela i na simbol svedene dvije donje i jedna gornja krijesta.
CRTEŽI
Ciklus zaokružuje 27 crteža, upravo onoliko koliko je i skulptura. Smješteni su zbog percepcije promatrača u konstelacije, nizove 3 x 9. Crtani su običnom plavom kemijskom olovkom i bijelim akrilom na natronu. Krasi ih izrazita stiliziranost, kao uostalom i kod skulptura, te minimalistički procedée, i apsolutno plošni karakter. Potpuno su lišeni i najmanjega mogućeg traga volumena, i u kontrastu su s trodimenzionalnim i volumenski određenim skulpturama. Treba naglasiti da crteži nisu skice za skulpture, već potpuno samosvojni, autonomni i zasebni entiteti. Oni u svojoj plošnosti kao da slijede misao variranja oblika. Od crteža do crteža, minimalni su varijacijski pomaci. Okosnica je uvijek ista, gornja i donja krijesta svedene na čiste kratke linije, tijelo je geometrijski određeno oblikom pravokutnika, a unutar svakoga od njih ti minimalni pomaci su vidljivi u elementima koji mijenjaju dekorativni štih, dajući im tako estetsku, semiotičku i vizualnu potvrdu. Kao i kod skulptura, kvaliteta je ujednačena, svaki je crtež, baš kao i svaka skulptura karika u lancu, koliko i zasebni element, stoga ni jedan nije bolji od drugog, svi su podjednako dobri, kako su i sve skulpture podjednako dobre.
Ivan Novak je i na školovanju na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna i na Akademiji likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, učio i studirao na grafičkom odsjeku. Bez obzira na to, u svojim radovima i izložbama, demonstrira rijetko viđenu polivalentnost. Rečeno je već, voli malu formu i mali format. Skulpture su mu komorne, u ciklusu Zornjaci radi se o maloj plastici koju je na Akademiji radio kod prof. Damira Mataušića, šefa Odsjeka za malu plastiku i medaljarstvo. Osim crteža, skulptura i grafika, Novak izrađuje i slike. Na malom formatu, portretima veličine dlana, iskazuje veliko umijeće realističkog pa čak i do granice hiperrealističkog prikazivanja, blisko jednome Johannesu Veermeru van Delftu ili Janu van Eycku. Ova je usporedba malko dakako pretjerana, ali intencija, uzori i htijenje su jasni. No, slike još nikada nigdje nije izlagao, a kada ih jednom izloži, vidjet će se i šira lepeza raskoši talenta i znanja.
Enes Quien
U sjeni Hermesa.
Zornjaci Ivana Novaka
Tomislav Škrbić
Umjetnički ciklus Ivana Novaka nazvan Zornjaci “zaziva” i ostvaruje ono umjetničko. Što znači ono umjetničko? Ono umjetničko je specifični sklop forme i materije na kojemu naime počiva svako istinsko umjetničko djelo. Zato je i posebnost umjetnosti, čini se, u tomu što jedino ona, između svih drugih ljudskih duhovnih djelatnosti, omogućava objektivnu prezentaciju duha u materiji. Novakovi crteži i mala plastika, začudo, poštivaju taj temeljni unutrašnji sklop umjetnosti. Imajući pak u vidu opću situaciju suvremene, postmodernističke umjetnosti, koju s jedne strane obilježava prenaglašena potreba za refleksijom, a s druge strane pretjerana podložnost umjetničkim tehnikama te shvaćanje umjetničkog djela kao eksperimentalnog procesa, treba naglasiti kako je pojava umjetnika koji ne osporava metafizički sklop umjetnosti i umjetničko djelo kao zatvorenu cjelinu, svakako, nešto iznimno.
Ako je, gledano u kontekstu postmodernizma, odmak od navlastite estetičnosti te krajnja podložnost onom misaonom, refleksivnom, prevladavajući ideal umjetnosti, onda zajedno s G. W. F. Hegelom možemo postaviti pitanje je li umjetnost ̶ ne samo po svojem najvišem određenju, nego i po svojoj “stvarnosti” ̶ zapravo nešto prošlo? Drugačije kazano, jesu li pojam, racionalnost, naspram osjećaja i osjećanja odista za čovjeka ono najpresudnije i spasonosno? Na ovo pitanje, koje uključuje brojne filozofske i estetičke implikacije, ne možemo jednoznačno odgovoriti. Međutim, pitanje odnosa racionalnosti i osjetilnosti razotkriva i osebujni “estetički paradoks”, koji se pojavljuje zbog toga što se proces opće racionalizacije suvremenog društva odvija istodobno sa, kako primjerice primjećuje R. Bubner, “estetiziranjem životnog svijeta” (Estetsko iskustvo, Zagreb 1997).
Novakove zornjake obilježava apstraktnost. Potreba za apstrakcijom nije novost unutar umjetničkog fenomena već, štoviše, unutrašnja nužnost moderne umjetnosti. Zato bi se o mogućnosti i nužnosti pojave apstrakcije u likovnoj umjetnosti podosta moglo izreći, ali u ovoj prigodi dovoljno je prepoznati osnovnu razliku između apstrahiranja koje polazi od predmeta i apstrahiranja koje ide k predmetu. Novak u svome umjetničkom radu, tj. u ciklusu Zornjaci, apstrahira tako da polazi od predmeta. Taj je pristup očit kako u djelima plastike tako i u crtežima koji se, usput kazano, mogu doživjeti i kao svojevrsni hommage analitičkom kubizmu.
Predmet, tema kojom se Novak bavi je lik pijetla. Tako je umjetnik, sukladno svome načinu apstrahiranja, tijekom umjetničkog stvaralačkog procesa pijetla ponajprije sveo na pravokutnik kao njegov osnovni oblik. Varijacije pravokutnika kao dinamičkog lika, zajedno sa ostalim geometriziranim elementima pijetla, Novak dosljedno provodi na svim crtežima i skulpturama. Riječ je zapravo o osebujnoj umjetnikovoj igri s formom u kojoj se, po svemu sudeći, nastojalo obuhvatiti što je moguće više predmetnih motrišta. Svezu pak s onim kozmičkim, obzirom na formu, Novak iskazuje putem uporabe načela tzv. zlatnog ili božanskog reza. Dočim je, s druge strane, već i sam oblik pravokutnika odnosno raznostraničnog četverokuta, po starom pitagorejskom nauku o suprotnostima nešto što potpada pod kozmičko počelo onog neograničenog, tj. beskonačnog kretanja. Umjetnička primjena omjera zlatnog reza potvrda je Novakove snažne intencije prema očuvanju onog estetskog, kao specifično umjetničkog elementa, jer u konačnici upravo taj element i omogućava neposredni odnos između djela i receptivnoga estetskog subjekta. Takvo je shvaćanje umjetnosti, dakako, udaljeno od postmodernističke umjetnosti koja je “opsjednuta” mišljenjem i refleksijom. Za Novaka se stoga može reći da je, u najboljem mogućem smislu, “nesuvremeni” umjetnik.
Po drugoj strani i Novakove skulpture, odnosno mala plastika, imaju pretežito apstraktni karakter jer su izgrađene iz istovrsnih geometrijskih elemenata kao i crteži, ali u sve tri dimenzije. Tu je u prvome planu također pravokutni oblik te stilizirani elementi tijela pijetla za koje se čak može reći da su pretvoreni u simbole. Nadalje, i sam izbor materijala, umjetničke materije, a to su drvo i metal, ukazuje na Novakovu jaku umjetničku intuiciju, odnosno osjećaj za ono umjetničko, jer spoj drva kao “živog”, organskog i metala kao “neživog”, anorganskog i apstraktnog materijala izaziva “neposredni” estetski doživljaj skladnosti. Moglo bi se reći kako Novak, već i u pogledu izbora umjetničke materije, uspijeva proizvesti efekt prožimanja duhovnog i materijalnog. Estetski dojam “sjaja” duhovnog na materijalnom pojačava se i djelomičnom ili potpunom obojenošću skulptura jer boja zapravo zakriva puku prirodnost drva, tj. njegovu propadljivost, konačnost. S druge strane neke skulpture ni nisu obojene, pa stoga, pored čisto vizualno-estetskog utiska, u duši gledatelja provociraju osjećaj ili potrebu za uspostavom jednoga, tako reći, taktilnog odnosa.
Svaka pojedinačna skulptura je, analogno crtežima, svojevrsno istraživanje ili igra i to prvenstveno s formama, te neizravno i s mogućim predmetnim značenjima pijetla. Stoga valja primijetiti kako “umjetnička igra” nije puko igranje, nego “ozbiljna igra” u kojoj umjetnik već samim izborom neke mogućnosti biva “prinuđen” na poštivanje njenih pravilnosti. Takav je pristup umjetničkom stvaralaštvu prisutan i kod slikara/kipara Ivana Novaka koji u najvećoj mogućoj mjeri uvažava zakonitosti izabranih umjetničkih mogućnosti.
Međutim, ne treba zanemariti niti spoznajnu, semantičko-simboličku sferu, koja je vezana uz lik i biće pijetla. Jer upravo se svakovrsne predodžbe, vjerovanja i asocijativni nizovi, koji u nekom trenutku mogu postati osnovna umjetnička ideja, i nalaze u pozadini Novakova ciklusa Zornjaci. Osim najvažnijeg, a to je estetsko-umjetnički, stvaralački aspekt putem kojega umjetnik “ideju pijetla” izvodi na vidjelo time što ju postavlja u sklop materije i forme odnosno u zatvoreni, mirujući lik konkretnog djela; potrebno je osvrnuti se i na simboličke ili spoznajne aspekte pijetla kao umjetničkog predmeta. Različita simbolička tumačenja pijetla protežu se od antike, preko kršćanske ikonografije, sve do novovjekovnih psiholoških, psihoanalitičkih, političkih, seksulnih i inih asocijacija. Mi ćemo se ipak zadržati na antičkoj simbolici u kojoj se pijetao povezuje s bogom Hermesom. Hermes je naime ono božanstvo koje se veže uz put, putovanje, prijelaz i prelaženje. Tako je jedno od njegovih brojnih imena, koje prenosi homerska predaja, i psihopomp odnosno vodič duša u Had. Jedino je Hermes, pored npr. Orfeja ili Odiseja, mogao ući i izaći iz svijeta mrtvih. Taj je pak svijet, po homerskom svjetonazoru, za tzv. obične smrtnike nevidljiv (Had se na hrvatski jezik može prevesti i kao Nevid), pa shodno tome i Hermes posjeduje osobinu nevidljivosti odnosno neosjetilnog prisustva. Ali on se, isto tako, može i iznenadno, neočekivano, objaviti kroz neki živi ljudski lik. Hermes dakle, kao božanski glasnik, posreduje između bogova i ljudi, te vazda boravi u poluskrivenosti, tj. na razmeđi dana i noći, svjetla i tame. Bit Hermesa je, kako to primjerice primjećuje W. Otto, “da ne pripada nijednoj oblasti i nema stalna boravišta, nego je uvijek na putu između dva mjesta” (Bogovi Grčke, Zagreb 2004). Stoga nije slučajno da je upravo pijetao Hermesov životinjski pratitelj jer pijetao najavljuje, upozorava i podsjeća na tajnovito zbivanje prelaska noći u dan. Pijetao u simboličkom smislu, kao uostalom i Hermes, živi zbog i poradi onog začudnoga trenutka prijelaza nebića u biće, odnosno preokreta bića u nebiće.
Uvažavajući dakle, estetska svojstva materije i zakonitosti umjetničkih mogućnosti, Novak izgrađuje svoj umjetnički svijet zornjaka tako što apstrahira od njihovih sporednih karakteristika, odnosno svodeći ih na osnovne, navlastite, geometrijske elemente. Međutim, Novakovi zornjaci nisu samo specifično izrađeni umjetnički sklopovi materije i forme ili sukladno uvidima M. Heideggera “udjelovljenje istine” (Ins-Werk-Setzen der Wahrheit), pri čemu pak istinu treba uzeti i kao istinu bića pijetla i kao istinu onog biti u smislu beskonačnog prelaženja u otvorenost uvijek novoga. Zornjaci su osim toga i posebna, dòsad neviđena, umjetnička bića koja svojim prisustvom obogaćuju ljudski svijet.
Mogu li se onda, u konačnici, Zornjaci Ivana Novaka shvatiti i kao svojevrsno umjetnikovo buđenje i oslobađanje od predmetnosti uopće? Nije li, da se tako izrazimo, “zakorak” u apstrakciju tek postaja na mogućem putovanju umjetnika u čistoću “bespredmetnog svijeta” koji je, prema lucidnom uvidu slikara K. Maljeviča, svijet osjećaja odnosno svijet u kojemu se, “ne prepoznaje ništa drugo osim osjećaja” (Die gegenstandslose Welt, München 1927)? Možda. Ono što nam, zasad, preostaje je mogućnost prepuštanja estetskom i umjetničkom doživljaju Novakovih zornjaka jer se jedino u njima, kao objektiviranom umjetničkom duhu, neposredno očituje umjetnikov duhovni svijet.
